"... ali meni treba ljubav, meni treba nešto stvarno. U tom gradu ima milijun žena i lako tako, mogu se ja tako zaljubiti u svaku. Ali takvu ljubav ispraznim desnom rukom u jednoj običnoj papirnatoj maramici, ubacim u wc školjku i neka otputuje u Dunav i kroz njega u koje god more želi poslije..."

Živim u parku no skitnica nisam.

Ja sam slušatelj i malo zborim,

ja sam tvoj odmor i tvoje ljubavno gnijezdo.

Upoznat sam sa ljudima i pokojom životinjom,

no ljudima uglavnom.

Oni žele, ljudi,

oni žele da se vole,

oni vole podizati glas

vole mi okretati leđa

guzicu najčešće.

Ljudi su mladi i prate oni mene, ne moram ja njih.

Ako su u blizini oni svrate k meni.

Svrate k meni da ostare malo samnom.

Radi poljupca. Radi kiseline u nogama.

Radi dosade.

Radi inspiracije.

Da, ja sam inspiracija no svejedno

svako toliko me zaliju izmetom, neki,

ne ljudi,

hvala Stolaru,

samo ptice ,

znate,

one životinje što lete?

Neki me slikaju da se prisjete da su samo oni pored mene sada.

Oni usamljeni.

Oni ne lete,

ne više.

Ne i dalje.

Imam tetovaža no htio ih nisam.

Ne treba mi jelo ni piće.

Ja volim priče.

Živim u parku no skitnica nisam.

Ja sam obična Klupa

i ubrzo me zamjenjuje kolega Fotelja.

Čuo sam od nekog u odijelu

"Manje parkova, više hotela"

Imam jedan problem.

Ja sam Stanar jedne zgrade. Moja zgrada ima djevojku.

Ona se zove Gospođica Noć.

Često je tu, jedanput na dan.

Oni su divni

oni plešu

većeri svake

oni plešu tako često i ja ih sanjarski gledam, žudim. Žudim još malo dok ih i dalje gledam.

Noćas dok sam ih gledao pio sam čaj iz posude jedne Ogromno Velike(tm) i kako je čaj krenuo prema mojim usnama pretvorio se u dunu.

Naravno nisam uspio izbjeći padinu pjeska . Rugala mi se i progutala me.

Imam jedan problem, znači.

Nalazim se u pustinji i čekam da Mlado Sunce siđe a  dođe Gospođica Noć no događa se nešto čudno. Čujem neke psovke kako silaze sa Plafona Neba i shvatim.

To nije Gospođica Noć, to je njen Gospodin Mrak. On je zao. On...

I derem se "Ooooon...." toliko glasno da pjesak stvara Sestru Pjesma na konju brata Velikog Vala i obasipaju Gospodina Mraka pjeskom i on nestaje.

Mlado Sunce ponovno na nebu.

Imam jedan problem.

Kako ću ja doma sada?

Tko sam ja?

Pusti da ti priću ispričam prvo.

Bila jednom 3 patuljaka od toga jedan Ženski.

Zvala se Agonija i kao svaki dobar Ženski Patuljak u skupini 3 patuljaka od toga jedan Ženski davala je na veliko. Ili na malo. Kako god bi se reklo.

Jednog dana Agonija je htjela iznenaditi svoja 2 prijatelja Patuljka (Kvisko i Martin) , tako da ih je odvela u Zoološki vrt Bez Kaveza tamo negdje u prirodi.

Sreli su Dinasaurusa, jednog Ženskog Dinosaura na putu koji ih je vidio kako dolaze i brutalno sažvakao, te, malo su umrli.

Tko sam ja?

Ja sam Život.

Ma znaš me, Onaj koji ti nasere dinosaura kada želiš ići u Zoološki vrt.

Otvaram oči.

Otvaram prozore.

Danas je sunčan dan. Inače zatvaram prozore kada je tako divan dan. Danas izlazim iz kuće ranije. Idem gutati dušom sve te zrake koje mi danas sunce poklanja.

Izlazim iz kuće i gledam na lijevo.

Tamo se nalazi školsko igralište. Sjećam se da sam se bojao tog igrališta kada sam bio manji. Bojao ljudi koji su se nalazili na njemu. Bojao toga da mi još jedna lopta ne bude ukradena.

Gledam desno. Pub. Sjećam se da nisam pohađao taj kafić kada sam bio manji. Netko je mogao dojaviti mojoj mami da njezin sin uživa u duhanskim proizvodima. Bilo bi ju sram.

Koračam još samo pokoji metar i dolazim do tržnice. Sjećam se moje bake. Sjećam se novčića koje je držala u maloj kartonskoj kutiji. Samo pokoja novčanica koja bi nestala kada bi ja došao. Kažu, baka je baka. Novčiće je držala u kutiji. Novčanice stavljala u moj đep. Moj osmijeh držala u sjećanju.

Okrenem glavu i gledam u kasino. Sjećam se koliko novca sam potršio u njemu kada sam bio mlađi iako nisam nikada kročio u taj kasino. Sjećam se onog koji mi je krao lopte kako bi mi krao i bakine novčanice. Kako bi ih gubio u kasinu. Kako bi ja gubio osmijeh.

Još samo sto metara dalje i nalazim se na parkiralištu regijonalne banke. Tamo smo pušili i jeli gumene bombone. Tamo smo se žalili. Tamo smo se skrivali.

Pokraj parkirališta jedan lampion. Tamo sam poljubio jednu dugokosu plavušu i zapeo za rupu u betonu. Pao i nasmijao se, jer ponekad ne ostaje ništa osim smijeha.

Gore po stepenicama preko ceste lampiona stoje 3 klupice. Na jednoj sam se pustio, na drugoj sam bio pušten. Na trećoj sam volio kao nikada prije u životu.

Još samo malo dalje od tih klupica i prolazim pokraj cvjećarne u kojoj sam kupio prvi buket. Nasmijao sam jednu nasmijanu djevojku i njezinu mamu. Bio sam toliko nervozan. Koliko sam bio sretan. I dan danas asociram cvijeće na kazalište. Našo staro kazalište.

Korak po korak dolazim do starog Doma gdje si ti plesala a gdje sam ja kao mali pjevao. Mjesto koje nas je činilo važnima u vlastitim očima.

Sunce me i dalje puni a ja prolazim pokraj mjesta gdje mi je djed  umro. Rekli su da se ne može micati više dan prije nego što je nestao. To su rekli. A ja sam mu pričao satima taj dan i nakon što sam ga pozdravio po zadnji put, dignuo je svoju slabašnu ruku i mahnuo mi. Znao je da kartu ima već koji mjesec i vlak uskoro kreće.

Sunce me i dalje puni a ja  koračam ulicom kojom sam pratio jednu divnu kratkokosu kući . Sreli smo smo jednu staru ludu gataru koja mi je rekla da sam nekoć bio Napoleonov sin, i da smo ja i kratkokosa već bili u braku u to doba.Da smo se već tada voljeli.

Metar po metar... Gledaj, na lijevo je veterinar koji mi je spasio mačka. Gledaj. Na desno je onaj ružni spomenik koji smo mrzili kao djeca ali se uvijek penjali po njemu.

I evo me.

Tu sam.

Sav taj put da bih ti došao na vrata. Gledam u ta vrata i sjećam se prvog puta kada sam ih ugledao. Sjećam se i zadnjeg puta kada sam ih ugledao. Prvi put sam dobio poljubac, zadnji put sam dobio slomljeno srce.

Zovem te na balkon sa kojeg si pijana bacila kutiju cigareta onaj dan kada si odlučila da prestaješ pušiti, samo da bi se drugo jutro probudila i brzo sišla po smrskanu kutiju. Tada nisi prestala pušiti. Tek sada.

Zovem te da ti kažem da se predajem. Da dižem ruke. Da nisam mogao ništa popraviti jer ništa nije bilo slomljeno osim mene. Mi nismo bili slomljeni. Mi smo samo prošlost. Zovem te da te pozdravim i da ti kažem po zadnji puta ime sa takvim žarom koji isijava više od ovog predivnog sunca.

Zovem te na balkon da ti kažem da te puštam iz duše i da će ostati samo jedan tvoj potpis na mome srcu.

Zovem te da ti kažem da sam shvatio da si slobodna.

"Razlog dolaska?" - pita recepcijoner

"Potraga" - odgovaram

Ne znam kada sam se točno nasukao ovdje.

I šećem se obalama tog otoka. Pomalo u krug. Pomalo ravno. Malo se izgubim da shvatim da znam i dalje gdje se nalazim.

Palim cigaretu jer se ne mogu sjetiti da li sam već popušio jednu malo prije.

Bacam noge u vodu sjedajući na zrnce pjeska. Sunce sija. Palme su prekrivene snijegom.

Nešto mi gricka palac.

"Da?"-priupitam

"Hej. Ja sam daleko"-kaže mi

"Hej. Ja ni ne znam gdje sam"-odgovaram

I gradim si kućicu. Malo sam umoran. Da, možda sam samo umoran. Oblak mi nad glavom. Kap mi se naslanja na čelo.

"Hej. Ali ne idem nikamo"-kaže mi

"Hej. Ja i da hoću ne mogu"-odgovaram

I jedem bananu. Mali majmun izlazi iz nje

"Hej. Želiš li plesati?" - pita me

"Hej. Znam li plesati?" - odgovaram mu

Šećem se često ranojutarnjim satim popraćem obalama moga otoka. Zapinjem za kamen. Komadić se odvali.

"Hej. Fali mi veći dio sebe"-kaže mi

"Hej. Fali mi veći dio svega osim sebe"- odgovaram mu.

I šećem se obalama tog otoka. Pomalo u krug. Pomalo ravno. Malo se izgubim da shvatim da znam i dalje gdje se nalazim.

Palim cigaretu jer se ne mogu sjetiti da li sam već popušio jednu malo prije.

U moru, na nebu, u voću i pod kamenenjem... tražim razlog za odlazak.

...da bi postala boja.

(O Bože...

...odriješito ti se nasmijem

sa riječima;

tonem,

ali nisi ti onaj u Koga vjerujem. Nisi ti taj.)

Boja-

ona naša možda,

možda ne jer nismo imali boju

ali si govorom  postigla moju.

Nasmijan i dalje igram se sa riječima,

ponekog su i boljele-

na početku riječ

na kraju bol-

sa intermezzom sreće.

Ovo je jedna priča o nacrtanom osmijehu na jednom balonu.

Ne...ne. Pardon.

Ovo je jedna priča o jednom nasmijanom dječaku kojeg je nasmijao jedan nacrtani osmijeh na jednom balonu.

Ne...ne.Pardon.

Ovo je jedna priča o jednoj curi koja se smiješila ali ne !!!  zato što je jedan dječak bio nasmijan sa strane jednog osmijeha koji je bio nacrtan na jednom balonu.

Ne...ne. Pardon.

Ovo je priča o jednoj ptici koja je poprimila obličje jedne cure koja leti i koju svi pokušavamo dohvatiti.

Ne...ne.Pardon.

Ovo je priča kao i svaka druga. Ali posebnija. Jer spominje Nju.

Hodao sam jednim gradom jedne nedavne predvećeri.

Mali grad. Malo snijega. Puno ljudi. Puno rijeći.

Osim toga, bio je kao svaki grad ovoga Svijeta - koliko god bilo ljudi , uvijek je sve viđeno.

Hodao sam tim gradom godinama, no te nedavne predvećeri sam odlučio lutati gradom pomalo kao što su i moje misli lutale. Malo lijevo pa malo desno. Stao bih na sekundu i onda počeo trčat  uokolo. Kako to već ide.

Hodajući uokolo sa slušalicama u ušima, nisam se obazirao na ljude, svijetla, automobilske tablice ili interijere raznih kafića. Kamoli na zvukove. Bili smo ja i Thom Yorke koji je pratio svaki moj korak.

Vjerojatno bi nastavio hodati da se moj mp3 nije ugasio u tom trenutku. Vidno uznemiren tom činjenicom, nisam isprve shvatio da ne znam gdje se nalazim. Što je bilo najgore, htio sam čuti onu pjesmu.

Naprijed je bilo mračno. Iza je bilo mračno.

Pored mene  je bio prolaz osvijetljen crveno-plavim lampicama.

"Hej, ova grozna svijetleća kombinacija me mora odnijeti doma" pomislih.

Korak po korak, načuo sam iz daljine "...X'll mark the place like the parting of the waves..." ...

"Prokleti Thom Yorke , ha? " - pomislih, i kao da je ruka, moj osmijeh me vodio dalje kroz tu ulicu, dok nisam naišao na mjesto iz kojeg je proizlazila ta glazba.

Uđem unutra , i otkrijem videoteku. "Neloše" , promrljam." Ionako je još jedan tužan petak u ovome gradu. Mogao bih baciti oko."

Prvo što mi je palo na pamet je da ta videoteka neprirodno primordijalna. Imali su 3 reda dvd-a. Komedije, romantične, i filmove znastvene fantastike.

Onda sam se približio redu znastvene fantastike. Bili su to kratkometražni filmovi. Jedan je bio o ratu između četvoro ljudi. Jedan je bio o ljubomori. Jedan je bio o opijanju iz žalosti. Jedan je bio o zatvorskim ćelijama. Jedan o suzama. Jedan o...

"Mogu li ti pomoći?" priupitao je par Zelenih Očiju iza mene.

"Imate čudnu kolekciju filmova ovdje" kažem

"Oh. Ti si jedan od Izgubljenih" hihotajući izgovore Zelene Oči

"Zašto? Ljudi se često gube u ovome mjestu?"

" Ne. Ti si prvi " kažu mi Zelene Oči.

"Pa, idem pronaći svoj put natrag onda" kažem i izađem. Nisam bio raspoložen za takve razgovore. Ima nas na stotine u mojoj glavi za idiotske filozofije. Nije mi trebao vanjski poticaj. Ne te noći.

Izađem i ugledam snijeg. Topal snijeg. I ponovno smiješak koji me vodi dalje niz ulicu. I čujem ga ponovno iz daleka kako se glasa "...I can watch and not take part..." glazba.

"...I'm up in the clouds and I can't and I can't come down..." pjevaju djeca . Iza njih mladi. Iza njih oni stariji.

"...There's a gap in between..." pjevaju najstariji.

Da li je moguće. I što li je ova ulica. Ova ulica Čuda.

"... There'll be no more lies..." šapuću mi Plave Oči pored glave.

"... The dinosaurs roam the earth..." šapuće mi jedna Kapa iznad Plavih očiju.

"... The sky turns green..." šapuću mi pahulje.

"Dobro je ovdje, jel da" kaže mi Ona

"Bio sam već ovdje, mislim " kažem Joj

"Naravno da si bio , samo što nisi sada "

"A gdje sam onda ?"

"... Where I end and you begin..." kaže mi Ona i pretvori se u Svijetlo.

Truba.

I kočenje.

I crveno svijetlo na semaforu.

I ja sam ponovno tu.

U malom gradu, bez snijega, sa puno ljudi i rijeći.

Gasim mp3.

Vraćam se u krevet.

Palim muziku i nadam se da će me ponovno vratiti u ulicu Čuda.

Vratiti doma.

Moje ime je nebitno.

Ponekada sam čovjek, kada griješim.

Ponekada sam biljka, kada ne znam kuda krenuti.

Ponekad sam oluja kad srušim tvoje temelje.

Ponekad sam temelj, kada me srušiš.

Nekada sam mogao predvidjeti budućnost. Sada sam samo još jedan koji je zapeo u prošlosti.

Imam mnogo prića no siguran sam da si ih već doživio. Ili ih je doživio netko koga još trebaš upoznati.

Imam mnogo prijatelja. Neki su banana. Neki su carevi. I oni sudjeluju u bajci mnogo većoj nego ja ili ti. Ili oni sami.

Imao sam jednu prijateljicu kada sam bio mali. Zvala se Suzi. Svako toliko se pojavljivala iz mojeg oka. Ne vidim ju godinama.

Tokom dana, ti i ja smo jednaki ; zapeli u ovome svijetu.

Tokom noći, ti ja smo jednaki ; slobodni svako u svome.

Ponekad sam Zec kad donosim jaja za Uskrs.

Ponekad sam šaka prijatelja i rotirka na autu.

Jedanput sam bio i latica.

Vjetar me odnio do auta.

Auto se odveo do zida.

Zid je odnio život.

Moje ime je nebitno, jer ponekad nije prisustvovalo svemu ovome.

"Hej, Pahu, šta se radi?"

"Padam."

"Hej , Pahu, što ćeš raditi?"

"Padati."

I gledali su ju kao da ju žale.

No pahulje padaju.

A probajte biti čisti kao snijeg...

Mali Poštar je po struci bio poštar.

Raznosio je razne vijesti raznim ljudima. Ponekad tužne vijesti sretnim ljudima. Ponekad sretne tužnima. Raznosio je tuđe vijesti.

No jedne noći je imao vlastitu pošiljku koju je trebao isporučiti.

Na osmome katu jedne zgrade živjela je jedna Princeza koja je po struci bila jedina.

Mali Poštar je odlučno krenuo u noć, te noći, boreći se sa hladnoćom , lagano obućen, i boreći se sa svojim prijateljem Savjest koji je po struci bio pravnik koji ga je pokušao bodriti.

Pod nogama velike zgrade, prije no što je pozvonio , čvrsto no lagano je držao ruku u džepu. Mala Roza Ruža, po struci poklon, čekala je da izađe i pokaže svoju predivnu boju, jednu od rijetkih koja lijepo stoji uz Princezine oči.

Čekajući odgovor na "Pošiljka za Princezu od Malog Poštara ! " dobio je "šamar" u obliku "Velikog Zmaja" u obliku "odgovora hladnijeg od Hladnoće i jačeg nego Vjetar" koji kaže da Princeza ne želi primiti takvu pošiljku.

Nije bilo njezine plave kose po kojoj bi se mogao popesti. Nije ni bilo ni njezinog prsta na dugmiću koji ima moć otvarati Vrata Zgrade, po struci vrata.

Budući da mu je srce već bilo pomalo jako pokidano, jedino što je ostalo je bilo kidati Malu Rozu Ružu. Bila je iskrena i mala i roza i predivna i kidala se sa zvukom koji je rasparao bubnjiće Malog Poštara.

Koji sat nakon toga Mali Poštar dobiva Princezin telegrama u obliku upita da li crvene ruže znaće išta osim ljubavi.

Odgovarajući dostojanstveno i neiskreno, jedino što mu je palo na pamet su bile latice Male Roze Ruže (utopljene u osjećaje Malog Poštara kojih bi se i Ljubav posramila kad bi znala da postoji nešto tako čisto i veliko)  koje su tražile mjesto kojemu bi pripale nošene vjetrom, i bio je siguran da su imale odgovor na takvo pitanje.

"Pogledaj me sada, Kika. Rodio sam se uz tebe. Živjeli smo pod istom ljuskom. Imali smo naš svijet. Našu svijetlost u tami. Sada sam u ovom leglu, i snijeg pada po meni, i ove su ti slične, no nijedna nema tvoj okus"

Misli si Riki, mali zeleni kikiriki.

"Ako se ne utopim u pivi ove utrobe, možda me Riki sustigne..."

Misli si Kika, druga polovica onog što je nekoć bila savršena slika.

"Dobro da nisam pojeo ovo zeleno smeće"

Kaže mladić iz kafića i s osmijehom dalje kreće.

Bilo je hladna noć te veljaće.

Marko je pozvao nekolicinu prijatelja u svoj skromni dom.

Druženje.

Čaše koje su se punile i praznile u znaku veselja za jedne, tuge za druge, dosade za treće.

Kako i inače idu stvari.

Pepeljare su djelovale kao plodni teren za savršeno groblje desecima cigareta.

Kako se većer dalje odvijala, funkcije tijela su počinjale sve više slabiti. Cigarete su se tresle posvuda sa nespretnošću koja graniči onom s kojom slon može napraviti troskok i naravno, jedan mali čik je pao na stol.

Njegovo ime je bilo Kič, i on je bio jedan mali čik.

Nedavno rođen, možda minut prije, ali s obzirom na kratki vijek trajanja cigarete, imao je već nekog iskustva.

Rodio se u trenu kada je Marko počinjao pričati u Amsterdamu, o njegovoj ljubavi koja se nalazi tamo , o tome kako je Amsterdam grad snova i slobode, i ljubavi.

Kič se nalazio na mapi svijeta koju je Marko izvukao da pokaže, onako malo pod pritiskom alkohola, kojim će putem krenuti u Amsterdam i učiniti svoj život savršenim.

Kič se nalazio negdje pored Islanda u tom trenutku, gledajući taj Amsterdam krajičkom oka, preko mora, i sanjajući kako bi bilo naći se u tom Amsterdamu. Otišao bi tamo, pronašao Markovu ljubav da joj poruči sve lijepe Markove rijeći i da on ovih dana dolazi, i nakon što bi učinio jednu osobu sretnom, išao bi i ostvario svoju vječnu sreću.

No Kič je samo čik i napravio je dovoljnu rupu na karti da Island ne bude nikad više isti, tako da ako se ne bude sam brzo ugasio, Marko ili netko drugi će se sigurno pobrinuti za njega.

Bila je hladna noć te veljače i Marko je samo malo bio ostavio prozor  otvoren, no dovoljno da jedan vjetar koji je putovao tim krajevima zastane na kratko i posluša za kojim je to stvarima Kič izgarao.

"Ja ću te odvesti" Reče vjetar

"Gasim se. Gdje biš ti samnom ? Jedino što možeš je otpuhati me u zaborav brže nego što ću ionako tamo završiti. Lako tebi vjetre. Vječan si. I gubi se u biti, ne želim trošiti s tobom zadnje sekunde."

"Balansirati ću svoju jačinu i održavati na životu. Dođi samnom Kič. Pusti da te povedem tamo gdje znaš da pripadaš"

Sad. Kažu ne vjeruj onima koji se mjenjaju kako vjetar puše. No Kič je smatrao da je ovaj vjetar iskren. Imao je lijepu boju glasa. I uostalom, da je htio, već bi se pobrinuo da završi na podu, u komadima , gdje bi se mješao sa mrvicama kruha kojeg je Marko jeo tog poslijepodneva.

"Ponesi me, onda"

I nasmijao se, Kič. Što god bilo, život je kratak. Njegov pogotovo.

Vjetar ga je zagrlio i počeo nositi. Ne prejako da se ne raspadne.Ne preslabo, da se ne ugasi i padne. Zagrlio ga i nosio. Danima. Kič je slabio i izgarao svejedno. No ti dani s vjetrom su bili posebni. Nešto veće ih je vezalo. I Kič nije bio slučajno ispao na kartu svijeta. I vjetar nije slučajno tamo prolazio. Trebali su se pronaći. Mali Kič sa velikom voljom i kratkim vjekom. Veliki vjetar sa malo ciljeva i beskrajan.

Uz smijeh su putovali. Zvuk osmijeha je bio njihov soundtrack.

Put je trajao duže nego što je bilo očekivano jer je vjetar činio sve da izbjegne kišu. Vidno sve slabiji, Kič se i dalje smijao i uživao u svakom trenutku.

Kada je vjetar vidio da Kiču, uz svu najbolju volju, ne ostaje puno, predložio mu je da zastanu na jednom mjestu jer dalje je opasno i da ionako ne će stići do Amsterdama.

"Volim te vjetre. No moj smisao je u Amsterdamu. Trebam probati doći do tamo i ne razmišljati o tome što će se dogoditi. Imam samo sada. A sada je dobro."

Vjetar to nije uspio shvatiti. Volio je Kiča no nije mu imalo logike zašto ne želi ostati sa njim i provesti duže vremena na ovom svijetu. Njegov smisao mu nije imao logike.

"Kič. I drugi su putovali samnom. I drugi su me napustili. I ti me ne voliš. I mogu naći bolje društvo. Ne znam ni što radim ovdje s tobom. Zbogom"

I Kič osjeti pad. Dugi pad. Dok su sivi djelovi lepršali na sve strane, njegova mala jezgra se tiho spuštala na jednu plažu, čekajući da se ugasi. Gledajući u more, još uvijek smijući se zbog predivnih osjećaja koje mu je vjetar poklonio, Kič se zauvijek ugasio.

Island je postao njegov grob.

Vjetar je krenuo dalje. Sa novim pratiocima i sa starim krivim uvjerenjima. Usamljen no nikada sam. Putujući kroz kišu samo kada bi se prisjećao Kiča.

U Amsterdamu se Markova ljubav skidala pred nepoznatim muškarcem, a s druge strane svijeta, Marko je palio novu cigaretu.